Kolekcija Prolog materijalizacija je metafore priča na jastuku kao prizora tek pročitane proze s kojom tonemo u san. Proizvod osvjetljuje naš svakidašnji moment uranjanja u san, prelaska iz stvarnosti u maštu, gdje je ponovno – sve moguće. Autentičan odnos biranih riječi i snažnih vizuala prenosi emociju, nježno, ali glasno oplemenjujući svaki interijer u koji se postavlja.
Kratke priče s potpisom autorice Darije Šćukanec govore o istoj temi – ljubavi, stavljenoj u različite kontekste.
Jednostavnim i slikovitim spojem riječi, druga nas priča vodi kroz kratki isječak iz stvarnosti autorice koja na trenutak izlazi iz ritualnog komešanja misli, briga i obaveza te pažnju stavlja na jedan zaboravljen, nerijetko ignoriran segment – empatiju uz fluidne i indirektne opise zagrebačkih motiva.
Autorica kroz poetične i gotovo provokativno emotivne iskaze stavlja reflektore na grijehe suvremenog čovjeka. Onog koji nerijetko gledajući sebe i svoje potrebe propušta vidjeti one koje ionako nitko ne primjećuje.
Prolog #2 priča:
"Okretište tramvaja sinonim je za prazne poglede. Vješaju se tako kapci po lijepim krošnjama, ružnim cipelama i redu vožnje svejednako. Kad žičani stroj napokon pristigne na polaznu stanicu, tijela krenu galopom do izlizanog štofa pogrebanih sjedala. Posebno su tražena ona mjesta gdje putnici sjede jedan iza drugoga jer su tada gotovo sasvim zaštićeni od interakcije. Ovaj grad ne voli ljudikanja, a sve manje voli i ljude; istina je to o kojoj se glasno šuti.
Pokazujući kažiprstom na sjedalo nasuprot moga nečujno upita je li zauzeto.
“Slobodno.”
“Idem u zoološki!”
“U redu...” dodam kurtoazno pa vakumiram slušalicama zvukovod. Danas mi se ne kima ljubazno, danas mi se malo toga da. Zadovoljit će me prizori u prolazu i činjenica da je petak.
Maše mi, periferni vid signalizira. Ne želim se okrenuti, gledam udesno i trebam mir, ali se starac uporno ubacuje u kadar. Maše, maše, maše za sve pare. Izvadim slušalice.
“Rupčić!” pokazuje smotuljak na podu tramvaja.
“Nije moj”, nervozno ću.
“Rupčić!” zagnjavi nekog klinju koji ga ni ne pogleda. Čučne potom, podigne te protrese maramicu pa ju obazrivo spusti na plastično postolje između sebe i mene. Stade ga slagati objema rukama, iako su sve prilike da ta krpa iz davnina nikad više neće naći gazdin džep. Zadivila me predanost kojom starčić ravna nešto tako nevažno. Svaki prst ima zadatak, ne juri, pazi; onako roditeljski. Ispod rukava košulje izviri mu narukvica, jarko crvena i puna nekog znakovlja. Naočale sam po običaju držala u kosi kao rajf, a odlučim ih spustiti pa poviriti - dobrom odgoju unatoč. Nisam shvatila slova i brojke, ali jedno je sigurno: starčić ne posjećuje glazbene festivale ovoga kraja.
“Idem u zoološki!” dobaci niotkuda.
“Lijepo”, odgovorim.
“Volim merkate”, pogleda me znatiželjno.
“Ne znam baš koja je to životinja...”
Ustvari ne znam uopće.
“Volim merkate!”
Nasmije se onda tako dječje toplo da me zapljusnulo more srama. Ovaj čovjek je bez himbe bio dobar, ja bez sumnje ne. Ta me spoznaja zapeče...
“Idem u zoološki!” zacvrkuće.
Izvadi sličice moje mladosti iz svog džepa. Prinese mi to carstvo krznenih njuškica i lijepoga perja ravno pred lice. Dioptrijska mi stakla uto razaberu cijelu njegovu narukvicu. Na njoj adresa, ime i telefonski broj. Gledam kako veselo prebire, poput kakvog znanog kustosa. Vladimir, iz zagrebačke ulice devetog mjeseca kalendara, jezdi prema vrtu svojih merkata. Uzet od svijeta drugačije nego ostali. Drugačije nego ja.
S druge strane broja bila je njegova kći, uplašena i s molbom da ostanem blizu dok ne dođe po tatu. Rekla sam joj da ne žuri.
U zoološkom nam je vrtu lijepo."